Kakva je godina, dobro je !
Šta da kazem , radim, mislim, osjećam kad sve postaje manje važno. Dva dana smo se spontano vidjeli i nismo skidali osmjeh. Iako okolnosti i nisu bili za veselja mi smo blistali. I tako nakon 25 dana nase pauze odlučim da je pozovem da se vidimo. Kada me je ugledala u ulazu sa ružom u rukama zapazio sam ponovo osmjeh i sjaj u očima koji duzi period nisu bili gdje im je mjesto. Ponovo smo se upoznavali kao dva stranca, koji su krišom uhvatili informacije iz okoline da se pripreme za razgovor. A ne kao osobe koje su bile 8 godina u vezi. Bio sam uzbuđen, odavno mi je taj osjecaj stran.
Osjetiti težinu riječi nije nikako prijatno.
Znam zasrao sam ali imam jos nadu da nije kasno. Udomaćio sam se kao političar u fotelji i prestao se truditi. Imao sam neke svoje razloge o kojima i zbog kojih nisam htio da pričam. Mozda i nisu bili stvarne prirode ali sam ih čuvao za sebe kao goblin ćup zlata. Koliko god tepih bio impozantan nije mogao da izdrzi po pritiskom problema koje smo prešutjeli. Trebalo je pričati jer ćutanje nije zlato, ćutanje je čir na želudcu .
